30
Hrabro srce
Nemam običaj da šaljem “cirkularana” pisma –lanac nekih poruka, naročito onih kojim se najavljuje da će pošiljaocu doneti sreću ili još gore nesreću ako se ne pošalje na odredjeni broj adresa. Ako ih ne izbrišem odmah, jednostavno ih ignorišem.
Pismo koje mi je danas stiglo šaljem zato što je drugačaje, šaljem sa željom da se nikad ne zaborave veliki ljudi koji nisu nikad bili u senzaciaja za medije i nikad nisu dovoljno nagradjeni za svoja neverovatna dela i hrabrost (mada sam sigurna da to njima i nije bilo važno). Pismo je kružilo svetom i očigledno stiglo da mene s vremenskom “distancom”, hrabra žena i humanista umrla je 12.maja 2008.
Navelo me je na razmišljanje o nama i ovde. Mislim da se u Srbiji nedovoljno posvećuje pažnja patnjama svih koji su proganjani, trpeli i fizičke i psihičke patnje, stradali užasnom smrću u toku nemačke okupacije u II svetskom ratu, da se ne zna dovoljno koliko je posebno brutalno i ovde jevrejska zajednica istrebljena, uz Srbe i Rome kao “ predstavnike niže rase” po tadašnjem nemačkom vidjenju sveta. Nažalost, nacistički logori u Beogradu (verujem i širom zemlje) skoro su anonimna mesta, a verovatno je većina nas davno bila tamo- oni mladji, bojim se, nikad.
Nedavno su na TV prikazali muzej u okviru logora na Banjici. Teško je ne zaplakati….
Pamtiti zlodela ne znači da treba gajiti mržnju i čeznuti za osvetom, već učiti iz istorije da se takve nasreće i užasi nikad ne ponove!
Ne trebaju nam novi ratovi!
Šaljite i pamtite!
Dubravka
Ps. Pogledajte i http://www.irenasendler.org/
http://en.wikipedia.org/wiki/Irena_Sendler
|
|||||||||
|