Cik-Cak Monogram

Just another WordPress weblog

Feb
25

Izadji na FEST

12film-nm-m.jpgkao-ispred-biskopa.jpgizadji-na-fest-1.jpgizadji-na-fest.jpgsiberianbarber-nikita-m-m.jpg

Ili, moj beg ograničenog dometa

Sunčana nedelja s FEST-om bila bi kao stvorena za uživanje, pravi dan odmora. Takvu želim da je zadržim u sećanju, uz onu pravu atmosferu pune velike sale, dobre gužve koju je napravio sudar odlazećih gledalaca s predhodne predstave i nas već nestrpljivih da udjemo. Zaboraviću i neverovatnu nevaspitanost i neuvidjavnost zakasnelih gledalaca podržanu neprofesionalnošću osoblja SC.

Film „12“ , Nikite Mihalkova i pored verne pubilke, zaslužuje mnogo gledalaca, mnogo više nego što će imati priliku da ga vidi u Srbiji, čini mi se na samo dve projekcije u toku FESTa. Ovaj, na neki način, remake, pokazao je-meni-da za pravog majstora tudja ideja, čak i nešto već vidjeno (Twelve Angry Man), nije prepreka da stvori odličan film i otvori grotlo vulkana koji spava, sveže rane društva u tranziciji jedinstvenoj na planeti, teme u kojima se svi prepoznajemo, pošalje poruke koje ne bi trebalo da padnu u zaborav. Sigurno da Specijalna nagrada Venecijanskog festivala 2007. i nominacija za Oskara za strani film 2008. nešto znače, ali će se koplja kritičara i dalje lomiti , što i jeste njihov posao. Iz moje perpektive veoma sam zadovoljna što sam videla ovaj film, odabran od stvarno impozantnog broja ponudjenih na FESTu.

Nešto slično mi se dogodilo, mislim 2004., kad sam u selekciji koja se davala u Kinoteci, pogledala film “Kuća ludaka” (House of Fools), starijeg brata velikog umetnika, takodje velikog umetnika filma Andreja Končalovskog. Nisam sigurna da li je osim te jedne projekcije bilo još neke. I taj film je savršena ilustracija ratnog ludila, daleko većeg nego bilokoja institucija za mentalno poremećene, narodski zvane ludake, smeštena na granici izmedju Čečenije i Rusije u toku njihovog krvavog sukoba, a mogla bi biti i neka nama bliža granica, ratno ludilo je univerzalno. Festival u Veneciji je i ovaj film nagradio, Evropa toplo pozdravila, ali ne i svi u Rusiji.

Neću porediti ova dva filma, nikako procenjivati koji je ostavio jači utisak na mene, ni umetničkom snagom, ni ljudskim sudbinama, ratnim razaranjem i njegovom tragikom, gorkim smehom kome je teško odoleti u apsurdima situacija i razgolićivanju likova, nikako ne želim da ih poredim po odjeku u filmskoj i onoj drugoj, političkoj, javnosti.

Nikita Mihalkov je na svoj nacin spreman da se angažuje u svetskim problemima ne samo kroz svoju umetnost, zabeleženo je da je i 2006. podržao Srbe na Kosovu i protivio se zahtevima za nezavisnost Kosova, što je učinio i nedavno.

S druge strane, nešto prašine oko filma “12” diglo se još pre njegove nominacije za Oskara, ne želim da mi politika pokvari najbolji utisak ove nedelje. Zanemaricu činjenicu da se film završava razotkrivajući kao glas mudrosti i ruku koja pomaže porotnika, nikad penzionisanog, oficira tajne službe, što valjda nije jedino što je nagnalo Putina da izjavi da film” izaziva suze”. Mislim da se filmu mora priznati majstorsko suočavanje s mnogo predrasuda i duboko skrivenih problema na lucidan, human i emotivan način. I biću slobodna da za poentu filma i momenat kad se on završava uzmem rečenicu drugog (ili prvog) heroja, čoveka koji je iskusio čarobno dejstvo dobrote i kaže: “Svako mora da odluči za sebe”, tako nekako.

O filmskom zanatu šta ima da se priča. Volele bih da imam slobodnog vremena i priliku za jednu retrospektivu, Mihalkova kao reditelja i kao glumca. Eto, trenutno ne mogu da se setim nijednog filma osim “Varljivog sunca” i “Sibirskog berberina”. Možda još noćas stiže novi Oskar za Mihalkova.

Nedelja je prošla, već u povratku iz SC stigla me je misao da sam duž saobraćajnice kod Ušća po banderama videla okačene slike Putina s rečima zahvalnosti Rusiji, a sutra nam stižu Medvedev i Lavrov. Podilaze mi žmarci. U umetnosti velikih Rusa uživam, od ruske politike strepim i još štošta….

Add A Comment