Cik-Cak Monogram

Just another WordPress weblog

Archive for the ‘TV’ Category

May
23

U znaku pobednika

Neke pobede su nedvosmislene, mada uvek i tu ima onih nezadovoljnih, ubedjenih da su oštećeni, da nisu imali sreće, da im je falio jedan bod, jedan gol, jedan sekund drugačiji od onog koji je nekom drugom podario pobedu.
Posle prvog polufinala 53. takmičenja “Pesma Evrovizije” i direktnog TV prenosa, ukazala mi se neočekivano dobra slika prostora Arene, koji nisam mogla da prepoznam (iako sam ga nedavno u plaćenim političkim terminima na TV vidjala okićenog partijskim zastavama i svog ustalasalog od gromkih govora, aplauza, užasnih nota…). Tehnika, znanje i kreativan um, ili može i nekim drugim redosledom, pokazali su nešto retko vidjeno u Srbiji, a svi hvale i odličnu organizaciju. O marketingu bih mogla da diskutujem. Samo da izdrže, previše ovdašnjeg iskustva stvorilo je od mene latentnog paranoika. Samo da dobijemo pobednika-nedvosmisleno!
Sasvim me zabavlja u moru jada što nas zapljuskuje svaki dan ovaj izlet u izglancani kič i novo-operetsku performans muziku. Što da ne, ima veoma dobrih pevača i glasova, ma svega što ovaj vek nudi.

Izdvajam u skraćenoj verziji dva teksta koja sam pročitala, filovana izjavama učesnika Eurosonga, suzdržaću se od šireg komentara- kulturni obrazci su nepromenljivi….
“Eurosong je užasna manifestacija. Sve je kičasto, pjesme su grozne i svi imaju plastične sise. Najjači mi je Francuz. Stalno spava jer je non-stop drogiran”, prokomentarisao je predstavnik BIH , Elvir Laković Laka, koji je bio odlično pimljen i pozdravljen od strane publike u Areni.
Na press konferenciji koja se održala nakon prve polufinalne večeri, Laki se “piškilo”. “Odlično se osjećam, jako sam uzbudjen, ali stvarno mi se piša, krv će mi eksplodirati”, rekao je predstavnik BiH Laka.
Laka ne želi da pobedi. “Joj, ja ne bih volio pobjediti, nekako bih više volio biti drugi. Novinari me ubiše ovih dana, ne bih ja to izdržao”, rekao je u svom stilu (na prvi pogled) simpatični Bosanac.
(izvor: 24sata | Večernji list | Blic)
BIH je ušla u finale (valjda zato se.. u svoj tanjir), predstavnici Holandije i Belgije nisu uspeli da se plasiraju, pa nisu krili razočaranje!

Upitatana za servis MONDO šta misli ko će trijumfovati u finalu: “Iskreno, ne znam, o tome nisam ni razmišljala! Bila sam sigurna u prolazak u finale”, začudjeno je odgovorila Holandjanka Hind. “Potpuni je šok za mene plasman Azerbejdžana. Nisam očekivala da će oni proći”. “Kad već neko mora da pobedi, neka to bude Izraelac Boaz Mauda. Svidja mi se njegova pesma, i privatno pratim njegov rad”, dodala je.

Iako je više nego “smorena” provodom u finalu, za noćni život u Beogradu ima samo pohvale. “Zaista mi se dopada grad! Kada smo sleteli, činio mi se mračnim, čak beživotnim. Već prve večeri shvatili smo da oživljava tek kada padne mrak. Oduševljenja sam noćnim životom, i prijatnim ljudima” rekla je Hind.

I ja navijam za Izraelca, zvučao je moćno, on ili Finci, a može i Grkinja, Grci su nekakao naši, Evropljani, a i ne bune se da su i Balkanci, ma narod sveta, sve preko Njujorka. Evrosong je pravo čedo globalizacije.

Svaki dan donosi neko finale. Jučerašnje fudbalsko je uglavnom komentarisano uz opasku “Život je često nepravedan, pogotovo prema herojima. Tragedija kapitena Čelsija Džona Terija u finalu Lige evropskih šampiona protiv Mančester junajteda u Moskvi, svakako jedna od najvećih u istoriji fudbala. …” Moj uisak je laički-ženski: mnogo energije, emocija i kiše, naravno i urbanog kiča.

Mančester junajted je ponovo, po treći put prvak Evrope. Ima takvih i na Pesmi Evrovizije. Moglo bi se i ponoviti, ili neka bude bar dva puta. Kave su naše šanse, baš bih se iznenadila, ne zbog nepravde koja nas stalno prati, već konkurencije.

Posle skoro dve nedelje od pobedničkog vatrometa u Srbiji nema pobedničke vlade, ni koalicione, ni manjinske, ni narodnog spasa. Performans prosjačenja “Bato, imaš jedan mandat, treba mi samo 126”, traje, traje.
Takmičenje u bacanju blatom, izjavama, osudama postaje sve surovije. Kad je finale?
Eurosong odlazi u subotu. Kafedzije s ekskluzivnih lokacija beogradskih su nezadovoljne, ne pada im na pamet da su stranci pametniji od domaćih konzumenata, traže da ih nečim privučete kad skupo plaćaju piće, putuju ljudi i znaju pošto je pivo diljem Evrope…

May
11

CARPE DIEM uz Krunidbenu piletinu

Ova subota je mogla biti drugačija da su se životne okolnosti složile drugačije, nažalost na neke se ne može uticati, o pitanjima prelaska one reke izmedju života i smrti ne možemo odlučivati. Starost je blagoslov, ali i teret, konačna tačka nije uvek samo trenutak sna iz koga se neko jednostavno ne probudi, obično predhodi mnogo muka, a svakako ostavlja tugu ili bar setu, ne možete ostati ravnodušni, niko nije dovoljno star da je red da umre, naročito ako ga poznajete i volite.

Vreme nikog ne štedi, CARPE DIEM.

Ova subota je ličila na neku normalnu, opuštenu, mirnu subotu u svetu koji bi se mogao lepo podnositi, čak pomalo i uživati ako su vam svi dragi živi i zdravi. Vreme je ceo dan bilo sasvim prijatno, dogadjaji u gradu više-manje okrenuti onoj društveno-humanoj-kulturnoj sferi. Čudno? Da – izborna je ćutnja blagoslov, a TV program je odjednom tako obično isprazan, jadan, a osvežavajući bez plaćenih termina i s savim umereno dugačkim vestima s osnovnim informacijama, s ponekim starim sentimentalnim filmom s dobrim glumcima, koji nas ponovo i ponovo ostavlja zapitane kako su u njima dijalozi uvek tako dobri, a u našim tako loši… i narvno, s morem onih staromodnih dosadnih reportaža i pričalica emisija….Rang listu ne bih da pravim, svaka televizija bi bar u jednom žanru odnela pobedu, RTS me najviše nervira-dajemo pare nizašta-nema poboljšanja, mada iz nezvaničnih izvora čujem da će naš javni servis početi saradnju s BBS na obuci i unapredjenju svog programa.

I tako, najčešće, jedino što ustvari zavisi samo od moje volje je da li ću ili neću gledati TV program, ali brzi prsti po daljinskom umesto da ga isključe, veoma često se zaustave na HISTORY kanalu, kome sve pohvale za kvalitetnu proizvodnju i neiscrpnu riznicu tema, nema dosadnog momenta u tom programu. Skepticima odmah odgovaram da svaku moguću manipulaciju s istorijskim činenicama prihvatam kao realan rizik, ali sam iz tog programa saznala toliko stvari koje nemaju veze s istorijom o nama i drugima koju sam učila u školi, a koja se pokazala veoma problematična u svakom pogledu. Naprotiv, saznanje iz istorije sveta, daleke, i ove kroz medije ispraćene od kako sam završila osnovno i srednje obrazovanje, tog ogromnog uskomešanog sleda dogadjaja, čudesno je interesantno i ispričano kao najuzbudljiviji triler, drži pažnju, ne zove na promenu kanala.

U potrazi za nečim danas sam na HISTORY kanalu pogledala krunisanje kraljice Elizabete, davne 1953., sumnjam da je televizija kod nas uopšte tada postojala ili je tek bila eksperimentalna, a u Britaniji je profesionalno funkcionisala da je mogla da organizuje direktan prenos ovog izuzetnog dogadjaja i onaj tzv. „odloženi“ za Ameriku, istine radi tako što je posebno spremljen materijal specijalnim letom poslat preko okeana. I televizora bilo malo u to vreme, grupe ljudi načičkane kao grozdovi su gledale prenos ceremonije, mada sumnjam da ih je bilo 3 miliona kao što se procenjuje da je povorku pratilo uživo na ulicama i pored nimalo prijatnog vremena. BBC je i tada bio ozbiljna medijska kuća, zato je radio prenos bio organizovan na 41-om jeziku. Nikakvo prepičavanje dogadjaja nema smisla-pogledajte emisiju sami, gledajte sve dok ne naidjete na to …. i dalje. Nadam se da ću i ja naleteti ponovo, nisam zapamtila šta sve ide u „Krunidbenu piletinu“, specijalno smišljeno jelo na meniju za zvanice na svečanom ručku, recept je bio dovoljno jednostavan i pristupačan da je osvojio i engleske domaćice-ko zna-zna!

Danas je nedelja izbora, svi TV studiji postaju urgentni centri…. lečiće našu groznicu za vestima da saznamo gde smo stali.

Feb
16

TV pogled Beograd-Priština, ostalo po šemi za subotu

protest-2.jpgprotesti-3.jpglik-ljile-m.jpgprotesti-5-izbliza-govornik-i-covek-s-bradom.jpgprotesti-4.jpgpremijer.jpgeulex.jpgpiter-fejt.jpgkfor.jpgdeca-u-pristini.jpgproba-orkestra-2.jpgtaci-u-najavi.jpg

Dec
29

Teret popularnosti

Popularnost je težak teret, retko ko s njom proživi bez problema, sigurno donosi poseban osećaj veličine i privid nedodirljivosti, ali često odnosi mir, ravnotežu, nažalost i život. Neka slavna lica nauče da žive taj svoj poseban život, neka ne, ruiniraju ga, izmene se, razbole…, a ponekad spas nadju tako što se odreknu života pod reflektorima. Nažalost, troje mladih ljudi, bivših ukućana u ludnici Velikog brata, nisu imali priliku ni da se izbore s popularnošću koja je bila previše jaka droga za njihovu mladost, niti da je se odreknu. Spojilo ih je prokletstvo Velikog brata u neobičnom prijateljstvu i luda vožnja poslala u smrt.

Istina je da sezonska žurba u vreme godišnjih odmora i posebno raspoloženje u toku praznika konstantno odnose živote po putevima, ipak ovi mladi ljudi su žrtva i posebnog tretmana Velikog brata i atmosfere koju je ovaj vašar stvorio oko njih i od njih.

Teško je oteti se utisku da je popularni serijal pored folk turbo parade dobio obeležje i crne hronike: nož majci u srce, sad nova tragedija.

Da li će prekid emitovanja biti samo privremen, tek za jednu sezonu, dok sećanje na ovu subotu pred samo “finale” i nevericu na užasnu vest ne obavije veo crne romantike i obnovljene radoznalosti da se viri u tudje živote i dušu?

Saučešće zauvek unesrećenim porodicama.

I svima opomena da se vozi sporije i opreznije, da se borimo za vrednosti do kojih je put mukotrpniji, ali s njima ima šansa da se duže, realnije, ispunjenije živi. Ne učite decu ruskom ruletu, naizgled lakom bogaćenju, prodavanju duše djavolu.

Dec
06

“Od sada pa ko zna do kada…”

ts-krupno.jpgts-mikrofon-krupno-1.jpgts-krupnije.jpg

Skupljam knjige, šalu na stranu, skoro da tako izgledam sebi poslednjih meseci, jer gomilam knjige koje želim da pročitam, neke sam kupila, neke dobila, a neke čak pozajmila. I tako stojim negde na pola s “Kite Runnerom” (ovde u medjuvremenu prevedenim), štrpkam pomalo od onih knjiga koje mogu da se čitaju deo po deo ili su dobre za ponavljanje gradiva.
Jednostavno dan proleti, tek posle ponoći nadjem se pred dilemom šta čitati. Nemam slobodu izbora da noć posvetim bdenju, mada mi san ponekad teško dolazi od uzburkanosti dana koji je zamnom.

Ovih dana posebno sam ambivalentna, ne znam da li da pratim svu silinu medijske posvećenosti odlazećem Kosovu i nadolazećim problemima koje ta (očekivana) situacija donosi. Neke priče i pojave mi se prostim žargonom rečeno gade. I neki mediji su za to zaslužni. Igra je slična kao za vreme Tita, i Miloševića.
U takvom raspoloženju sinoć sam se ipak mašila knjige Dušana Mašića “Talasnje Srbije”, više zato što sam je pozajmila davno i grizla me je (?) savest da “niti glodjem, niti drugom dajem”. Očekivala sam ja da je dobro dokumentaristički napisana, no vratila mi je tako neobično živa sećanja na stvarnost koju sam i ja proživela u tom vremenu stvaranja i delovanja radija B92, neko grozničavo osećanje i setu da je postojalo nešto drugo i drugačije zbog čega smo se nadali da ima smisla raditi i neke “ludosti”.
I mada nije dozvoljeno “koristiti i reprodukovati u bilokom obliku” tekst, poslužiču se rečima Nebojše Spajića iz predgovora, koje odlično oslikavaju i knjigu i vreme o kome knjiga piše: “Priča o B92 nije sasvim jasna onima koji su na nju gledali sa strane. Čak ni iz te pozicije nije mi bilo jasno da li je to radio, pokret, ideja, organizacija ili stanje svesti. Ili ko zna šta”.

Od tih vremene s početka ’90-tih do danas, kad ne prodje dan da me B92 ne naljuti, mnogo je vode proteklo Savom i Dunavom. Htela sam sebi da objasnim šta se desilo, možda je zato najzad na red stigla Mašićeva hronika. Neću biti naivna da je u njoj ključ za sve nedoumice, liči da je odgovor u promenama koje donosi proces starenja. Kao što neki ljudi stare lepo zadržavajuci osnovne crte i toplinu, bistrinu očiju, B92 je u globalu ružno ostario, da li su ga previše šibali razni vetrovi, pržilo “sunce”, da li je popio previše koktela i podigao mnogo zdravica, nije bio disciplinovan na pravi način. Stopio se s okruženjem.

Naravno, ostalo je ponešto od radija B92, napravljen je odličan sajt, ali koliko je sistem ljudskih vrednosti često zagubljen u komercijalnim, profanim, banalnim sadržajima, čak i uz nagrade za pokretanje i medijsku podršku akcijama kao što je Sigurna kuća. Šta je jači utisak, ona ili kuća Velikog brata? Sada sve akcije B92 deluju korporativno, jednolično dvolične, evro ovde-dva tamo. Za svakoga ponešto.

Ovih dana, ipak, kao da vidim tračak one reakcije iz rošlosti na baljezganja i sebičnu neodgovornost kloniranu iz vremena moje mladosti i rane mladosti B92, tek večerašnji razgovor u Poligrafu s Teofilom Pančićem je bio glas razuma, a možda i vapaj da se pripremimo da reagujemo (pribrano i pametno) dok je to još moguće.

Da li su mitinzi i kontra mitinzi mrtvi? Da li će početi spaljivanje knjiga? Da li ćemo jesti korenje i žrtvovati mladost naše dece i njihove živote za mrtvo slovo na papiru neke rezolucije?

Da li B92 može da ponovo otvori kreativni ventil i organizuje novi koncert za mir, “Mir brate, mir”.

ps. Ispod šlema mozga nema. Potrebna nam je sigurna kuća.

ts-1.jpgts-2.jpgmikrofon-krupno-2.jpgts-1.jpgmikrofon-krupno-2.jpgmikrofon-krupno-2.jpgmikrofon-krupno-2.jpgmikrofon-krupno-2.jpgmikrofon-krupno-2.jpgmikrofon-krupno-2.jpgmikrofon-krupno-2.jpgmikrofon-krupno-2.jpgmikrofon-krupno-2.jpgmikrofon-krupno-2.jpg


Oct
09

Neki novi klinci

devojcica-1.jpgdevojcica-2.jpgdevojcica-3.jpgdevojcica-4.jpgbend-1.jpg

Slučajem nedeljnog podnevnog igranja s daljinskim od televizora nabasala sam na RTS 2 na voditeljku koja je asinhrono pričala neku priču okružena grupom simpatične dece ( kao iz one davne anegdote koja je u odredjenim krugovima u Beogradu služila kao sinonim za taj fenomen -“ode brod”). I da nisam bila opuštena uz kafu, i pomalo radoznala kao i uvek kad je program s decom i za decu u pitanju, verovatno bih proletela i krenula dalje da se uglavnom mučim na nekom sledecem programu sve do omiljenog mi BBC na kome uvek imam sta da vidim.

Srećom, ostala sam s voditeljkom, koja nije kriva za tehničke probleme, a koji su se ubrzo sredili i mogla sam da UŽIVAM u odličnim pesmama i interpretaciji nekih novih klinaca. Ne samo da deca izuzetno pevaju, da su očigledno muzički obrazovana, da su pesme sasvim u skladu snjihovim godinama i zivotnim temamam (uzrast do 14 godina), no i njihova pojava i nastup bili su sjajni, bez banalnosti i pink folka, mada je bilo osmišljenog stajlinga i svetlucavih detalja (tek toliko da bude veselo i posebno).
Tako sam otkrila da se Srbija vec treću godinu takmiči na DEČJOJ EVROVIZIJI, a ove godine devojčica andjeoskog lica, Nevena Božović, biće nas predstavnik u konkurenciji 18 zemalja u Roterdamu 8.decembra s pesmom “Pisi mi”. Odlična pesma, divan glas, a da bude skoro neverovatno, ovaj put su je proglasili za najbolju medju odlicnim kandidatima, i žiri dečje publike i stručni žiri odraslih. Tekst i muziku za pesmu napisala je sama. BRAVO za Nevenu i navijam od sveg srca za nju na Junior Eurosongu u Holandiji i za njenu uspešnu budućnost koju će, nadam se, imati mogućnosti da odabere .

hpim1323.JPGgrupa-3.jpgpobednica.jpgruskinje-1.jpg

Sep
26

TV strip

kralj-pere-ruke-a.jpgkralj-izlazi-iz-nosiljke-b.jpgnosaci-kralja-c.jpgkralj-se-smeje-s-tekstom-i-damama-g.jpgdamski-prstici-e.jpgkralj-u-patikama-d.jpgkuvarica-1-f.jpggrupa-se-hrani-1h.jpgkralj-i-svita-i.jpgkuvarica-2.jpg1-s.jpg3-s.jpg4-s.jpg5-s.jpg6-s.jpg

BEZ REČI

Sep
25

Kralj nosi patike

Gledala sam Velikog brata. Ne stidim se, mada ne verujem da ću postati redovan gledalac. Mislim da će 2 do 3 puta nedeljno biti dovoljna šok terapija, kondicioni trening za život u kome nas ništa ne sme iznenaditi.
Šta sam naučila danas iz igrokaza Velikog Brata o krunisanju kralja? “Kralj nosi patike”, eto propusta, kao što je sasvim bistro primetio u ispovedaonici ukućanin i član trupe zvani”Burek”, nije da on to zamera, ali nekako ne ide….A kralj, zvani “Misel”(pre krunisanja) zasada prilično uživa, pomalo ga hvata kikotanje, ma nije ni čudo-nije lako biti (ozbiljan) kralj, a pokazalo se ni dvorska luda, ni ostala svita, a tek kuvarica, kralj ko’ kralj izvoljeva, što mu je u opisu… I tako, i u kući Velikog Brata se puno kuva.
Ima nekih dana ili termina kad redom, skoro na svakom TV programu, na kome pokušam da nadjem razonodu i da se zadržim, neko kuva, nekad su to poznata lica naše strade i estrade, nekad neki strani kuvari kojima pozajmljuju glasove, kadkad su simpatične varijante kad se čuje muški glas, a u ženskoj ruci varjača…Bilo je i dobrih trenutaka, baš sam se zabavljala uz Dzejmija sve dok nije počeo da kuva u plenumskoj sali. I sve više naš TV program za mene postaje vežba “Ništa nas ne sme iznenaditi”. Zamislite još da prenosi iz Skupštine pokrivaju i kuvanje hrane, ručkove u restoranu, druženja po klubovima uz čašicu, osvežavanje u toaletima… Da li bi tada propao Veliki Brat? Uskoro počinje sudjenje Šešelju, videćemo koja će kuća biti gledanija.
Alo-alo-da li se nešto sprema stvarno duhovito za prirodnu masažu mišića lica i opuštanje ili to ne bi bilo pametno?