Cik-Cak Monogram

Just another WordPress weblog

Archive for the ‘Vremeplov’ Category

Apr
12

Twiggy za sva vremena

Twiggy me uvek podseti na moju mladost, devojaštvo, uklapam se u vreme kad je ona postala ikona mode, novi lik, simbol koji je fascinirao mlade devojke prvo u Engleskoj, a zatim i širom sveta.

Povremeno „iskrsne“ negde u moru onoga što današnja modna industrija i ogroman broj uspešnih drugačijih modela nudi sa svih strana, pa tako shvatim da Twiggy itekako postoji i traje svih godina posle čuvene rečenice koju je izgovorila završavajući neobično kratku karijeru modela (1965-1970): „ Ne možeš  celog života biti vešalica za odeću“.

I ona to stvarno i nije. Karijeru je nastavila na mnogim drugim poljima, no ipak se nije odrekla mode u kojoj živi i radi i dalje. Upravo je od danas u prodaji  njena nova kolekcija za M&S, sa 47 komada odeće , koji nude “stil i zabavu” uz “izrazite šare, miks tekstura materijala i jasne boje”

 

 

Kolekcija je inspirisana trenutnim trendovima sa revija, ali i njenim ličnim stilom. Prema sopstevenim rečima obraća se ženama od 18-80 godina.  Bravo, još uvek volim neke krojeve isto kao i kad sam imala 18.

Pogledala sam najavu i svidja mi se, prati onu nit koju sam još iz njenih slavnih vremena prihvatila i nesvesno uvek volim da vidim i na sebi i na drugima. Naravno, odrekla sam se mini suknje.

Twiggy za sva vremena! Tako i  izgleda, samo malo “bucmastija” sa svojih 62 godine. Nekada je bila simbol za mršavicu, mada me je podatak o njenim tadašnjeim merama iznenadio, nije ni toliko visoka, ni toliko mršava kao današnje generacije manekenki. Sa 167cm i 51 kg skoro da je čudo da je mogla to da bude, što govori o dugim kvalitetima, fotogeničnosti i ličnosti.

 

Njenu figuru tada nije bilo teško “kopirati”, skoro smo se “poklapale” tih slatkih godina, s mojih 164cm-51kg, kad sam se žalila što nemam bar još  3cm u visinu… pusta  mladost.

Danas je visina irelevanta, a kilogrami traže stalnu kontrolu. Modu pratim vise gledanjem drugih i “špijuniranjem” trendova na lakovanim stranicama časopisa, koje još uvek mnogo volim.  Odeću uklapam  ponekad nemarno, ponekad se potrudim više, no uvek –zauvek volim krpice, cipelice, torbice….i Twiggy.


 

 

 

Jan
30

Konkordija (Concordia)

Konkordija (latinski „concordia“) označava slogu, razumevanje, saglasnost , harmoničnost….

Ipak, plemenito i tako pozitivno ime nije spasilo od propasti, zle sudbine, ili ljudske gluposti i uobraženosti luksuzni brod „Kosta Konkordija“.

2012. tek započetu, u petak 13.januara, obeležio je brodolom.

Isti dogadjaj je zauvek  obeležila živote nekoliko hiljada ljudi koji su preživeli brodolom, a tragično porodice onih čiji su članovi ili prijatelji izgubili živote na dohvat obale usred harmonije jedne romantične večeri krstareći prelepim Tirenskim morem kad se brod nasukao na ostrvo Djiljo. Leva strana broda je udarila o greben u 21:42 časova. Posle toga je nastupila tama. Prema navodima obalske straže, na brodu se tada nalazilo 3.206 putnika i 1.023 člana posade.

Posle se ispostavilo da je bilo i “slepih putnika”. Kapetan broda Frančesko Sketino je „odigrao ulogu“ egzekutora zle sudbine i doveo do raspleta  jedne čudne priče koju ni najtalentovaniji scenarista ne bi bolje složio.

Kosta Konkordija je krenula  jula 2006.. godine kao tada najveći brod proizveden u Italiji, težak 114.137 bruto tona, dugačak 290,2 metra i vredan 450 miliona evra. Po tonaži, to je najveći putnički brod koji je ikada potonuo.

Mnogi su odmah po nesreći objavili da je brod od samog početka bio baksuzan i poredili su ga sa Titanikom.

  • Kada je Kosta Konkordiju krstila manekenka Eva Hercigova, boca šampanjca se nije razbila o trup broda, što se među moreplovcima smatra lošim znakom;
  • 2008. brod je pretrpeo štetu na pramcu kada je, zbog jakog vetra, udario o dok u Palermu,
  • Počeo je da tone u petak, 13-tog;
  • Dok je brod tonuo, u brodskom restoranu je navodno bila emitovana muzika iz filma “Titanik”.

A da koincidencija bude još, Valentina Kapuano, jedna je od preživelih putnika sa kruzera, ima u porodičnoj  istoriji još jedan brodolom – na Titaniku.

Brat Valentinine prabake je u noći 14. aprila 1912. godine poginuo kada je Titanik potonuo. Vek kasnije, njegovi potomci preživeli su brodolom. Na kruzeru  bili su Valentinin verenik, brat i bratovljeva devojka. Valentini baka Marija je često pričala o strašnom iskustvu  sa Titanika.

Pitanje je neizbežno da li stvarno postoji ta predodredjenost puta kroz život i njegovog kraja već unapred data za svakog čoveka, ta sudbina-fatum, ta sila božanska i/ ili astrološka, i da li ipak dopušta da se „nužni red“ na nekim „čvoroštima“  promeni i ne bude fatalan.

Neki drugi kapetan više sklon „harmoničnom razmišljanju“ i usaglašenosti sa realnošću i kolegama ne bi doprineo da se zla kob broda ostvari. Isto tako, Valentininina sudbina pokazuje da lanac zle kobi može da se prekine…

Može li brodolom s početka 2012. da bude još jedan loš znak u nizu ružnih predvidjanja za 2012.

Želim da prihvatim to samo kao opomenu i svima skrenem pažnju na staru rimsku izreku koja ne gubi aktuelnost ni posle mnogo vekova:

„Ubi concordia, ubi victoria“-Gde je sloga, tu je i pobeda.

Sep
23

Dogodilo se na današnji dan?

Dogodilo se na današnji dan ?

Ne mogu da se setim da je ovaj datum u mom životu označavao  nešto drugo osim da je tu negde početak jeseni. Čak se ne sećam da smo u istoriji učili da su na ovaj dan 1866. srpski knez Mihailo Obrenović i crnogorski knez Nikola I Petrović zaključili ugovor o ujedinjenju Srbije i  Crne Gore i savezu u ratu protiv Otomanskog carstva.

Uvek mi taj početak jeseni izaziva više lirska nego epska osećanja, kraj leta je skoro kao početak kraja života (jedne godine), veče kao da se spusti  iznenada, prijatno je sveže ma koliko dani  još uvek mogu biti topli , a pijace su još šarene i pune ukusnog svežeg voća i povrća , naravno, sve se odnosi na našu severnu hemisferu.

Danas je tu klasičnu romantiku početka jeseni  poremetila mogućnost da ovaj dan bude zapamćen po neobičnoj katastrofi. Više od šest tona težak Nasin satelit, star 20 godina, nekontrolisano se ruši na Zemlju, a razlog je što još od 2005. nema  goriva  da bi se pad usmerio na nenaseljena područja. Sve to zvuči neverovatno, toliko da čak ne mogu da se rešim da ostavim za sutra sve što mi danas izgleda neodložno , i jednostavno uzmem našeg ljubimca Atosa i odvedem u  šetnju….” carpe diem”.   I mogu samo da se nadam da nas ta olupina veličine autobusa neće pogoditi, da neće nikog živog ugroziti. Zvuči sve kao filmski horor.

Da li NASU treba pozvati na odgovornost?

Privukla mi je pažnju još jedna današnja vest, takodje  ima veze s naukom, samo je “žanr” drugi i nema potencijalnih žrtava.

Da li nešto može biti brže od svetlosti? Prema dosadašnjim naučnim saznanjima, ništa se ne kreće brže od svetlosti.

Skoro da ne mogu da zamislim da u ovoj produženoj  “sezoni “ svetske  krize, nebrojenih sukoba i katastrofa postoji mnogo onih koje će uznemiriti mogućnost da nešto može biti brže od svetlosti.

Ipak, da li to potvrdjuje da nikad ne treba zaboraviti Heraklita i njegovo učenje  o jedinstvu svih  bića,  koja su u stalnoj promeni, da je svet  pun suprotnosti,  sve je u kretanju:  nema nepromjenjivog.

Tako napreduje i naše saznanje, kad se oslobodimo dogmi.

“Međunarodni tim naučnika uspeo je da registruje neutrino čestice koje se kreću brže od svetlosti, izjavio je njihov portparol, navodeći da bi to moglo da poljulja jedan od fundamentalnih principa fizike.

Antonio Ereditato iz Evropske organizacije za nuklearna istraživanja (CERN) kazao je za Rojters da su trogodišnja merenja pokazala da se neutrini kreću 60 nanosekundi brže od svetlosti na razdaljini od 730 kilometara između Ženeve i italijanskog grada Gran Saso.

Fizičari kažu da su neutrino čestice – koje spadaju u najneobičnije poznate čestice u fizici – potukle rekord najveće kosmičke brzine od 299.792 kilometara u sekundi.”

Da li smo danas na raskrsnici koje će označiti neke promene?

Aug
10

MOSTOVI koji život znače

Volim mostove. Volim da ih gledam kao posebna arhitektonska dela, divim im se kao da posmatram akrobate, čudesno lebde u prostoru na neshvatljivim osloncima. Tako su različiti, imaju ličnost, posebno je to uočljivo u srećnim gradovima gde ih ima veliki broj na istoj reci (ili zalivu), stvaraju “cik cak” mrežu i spajaju delove grada i ljude.

Naš beli grad na dve reke  “umire u mukama” u stalnim saobraćajnim kolapsima na svojim dotrajalim i malobrojnim mostovima.

Poslednji most koji je u Beogradu izgrađen bio je Novi železnički most preko Save završen 1979. godine kao deo projekta “Prokop” koji do danas nije u potpunosti realizovan.

Najprometniji most je Gazela koja je izgrađena 1970. godine, a trenutno je u fazi rekonstrukcije. Projektovan je za dnevni promet od 40.000 vozila, ali  preko njega prođe oko 165.000 vozila!

Pančevački most izgrađen je 1935. godine. To je jedini most preko Dunava. Srušen je 1941. godine, a obnovljen 1946.

Brankov most izgrađen je 1934. godine, a srušen za vreme Drugog svetskog rata. Obnovljen je 1955. godine.

Stari savski most sagradili su Nemci za vreme okupacije 1942. godine.

Stari železnički most izgrađen je 1884. godine, a rušen je i u Prvom i u Drugom svetskom ratu.

Najzad, nije čudo što novi most preko Ade  izaziva toliku pažnju, radoznalost i različite komentare. Koliko god da je koštao, opravdano- mnogo-realno ili ne, moramo se radovati njegovom “rodjenju” i slaviti kao dobru vest. Nadam se da kolateralna šteta za ekoligiju nije prevelika.

Sigurno će doneti značajno poboljšanje komunikacije u gradu, a i lep je!

 

 

Jun
27

Poklonu se u zube ne gleda-NeoTašmajdan

Tašmajdan ima posebno mesto u mom srcu i sećanju. Rano detinjstvo mi je bilo tu negde na liniji koja vezuju dva parka Manjež-Tašmajdan . I kasnije, kad nisam stanovala u najbližem komšiluku, za njegove mini gajeve i ružičnjake vezivala sam dobre i lepe emocije, tinejdžerske poljupce, najduže noćne izlaske u bašti “Poslednje šanse”, studentske mnogobrojne  kafe i  ostale pauze, šetnje mladih majki i vožnje mališana u mini luna parku. Vreme je neumitno prolazilo, lepe uspomene je zamračilo bombardovanje obližnje TV kuće , vratilo je grobove na tu zemlju, a ni medeni vašari i povremeno sedenje u baštama dva kultna mesta ovog parka, a pogotovo pogled na rastureno treće,  više nisu izazivali ono staro treperenje u srcu. Mislila sam da je to privremeno i da će mi se jednom Tašmajdan vratiti, kad budem imala više slobodnog vremena da umesto po Klemegdanu stazama detinjstva i  mladosti  prošetam  našeg ljubimca.

S proleća su u medijima i iz usta gradskih i  drugih čelnika počeli hvalospevi  rekonstrukciji  ovog istorijski prebogatog mesta, na neki čudan način se odigravalo to sredjivanje parka kao da je u pitanju  smrdljiva deponija koju je trebalo sasvim ukloniti, oguliti do gola, izravnati i zbrisati svaki trag predhodnih 50 godina i da smo beskrajno srećni što su novci stigli da se kuga tog mesta ne širi.  Videh na tv nove aleje koje podsećaju na piste , posebne rezervate za pse i decu da se ne mešaju. A onda je stigla kruna –spomenik sponzoru  u vidu kipa čoveku iz Azerbejdžana za koga ovde niko nije čuo, da bi razočarenje bilo još mnogo veće kad sam pročitala čiji će spomenik  gledati deca ovog grada.

“Tašmajdan: SPOMENIK TIRANINU “

Koliko novca je potrebno da dobijete spomenik u prestonici Srbije? Ako platite dva miliona evra možete dobiti divovski  spomenik u Beogradu, možda i veći od onog koji je podignut KGB diktatoru Gajdaru Alijevu

Na mestu gde su pre pet vekova spaljene mošti Svetog Save, u današnjem parku Tašmajdan u centru Beograda, vlasti su u dogovoru sa vladom Azerbejdžana nedavno podigle imponzantan spomenik izvesnom Gajdaru Alijevu, čoveku krajnje sumnjive biografije koji nikakve veze nema sa Beogradom i Srbijom, njenom kulturom, istorijom i vrednostima. Malo ko uspeva da zapamti kako se čovek sa spomenikom zove, a sve što zapravo znamo o njemu jeste da je bio prvi predsednik Azerbejdžana koga su smatrali jednim od KGB diktatora Srednje Azije.

….

http://www.malenovine.com/?p=4514

Zbunjuje me što  su  istovremeno na Tašmajdanu postavili i spomenik Miloradu Paviću.

Mogu samo da se nadam da Kalemegdan neće dobiti donaciju Rusije ili Venecuele.

May
30

Hrabro srce

Nemam običaj da šaljem “cirkularana” pisma –lanac nekih poruka, naročito onih kojim se najavljuje da će pošiljaocu doneti sreću ili još gore nesreću ako se ne pošalje na odredjeni broj adresa. Ako ih ne izbrišem odmah, jednostavno ih ignorišem.

Pismo koje mi je danas stiglo šaljem zato što je drugačaje, šaljem sa željom da se nikad ne zaborave veliki  ljudi koji nisu nikad bili u senzaciaja za medije i nikad nisu dovoljno nagradjeni za svoja neverovatna dela i hrabrost (mada sam sigurna da to njima i nije bilo važno). Pismo je kružilo svetom i očigledno stiglo da mene s  vremenskom  “distancom”, hrabra žena i humanista umrla je 12.maja 2008.

Navelo me je na razmišljanje o nama i ovde. Mislim da se u Srbiji nedovoljno posvećuje pažnja patnjama svih koji su proganjani, trpeli i fizičke i psihičke patnje,  stradali užasnom smrću u toku nemačke okupacije u II svetskom ratu, da se ne zna dovoljno koliko je posebno brutalno i ovde  jevrejska zajednica istrebljena, uz Srbe i Rome kao “ predstavnike niže rase” po tadašnjem nemačkom vidjenju sveta.  Nažalost, nacistički logori u Beogradu (verujem i širom zemlje) skoro su anonimna mesta, a verovatno je većina nas davno bila tamo- oni mladji, bojim se, nikad.

Nedavno su na TV prikazali muzej u okviru logora na Banjici. Teško je ne zaplakati….

Pamtiti zlodela ne znači da treba gajiti mržnju i čeznuti za osvetom, već  učiti iz istorije da se takve nasreće i užasi nikad ne ponove!

Ne trebaju nam novi ratovi!

Šaljite i pamtite!

Dubravka

Ps.  Pogledajte i http://www.irenasendler.org/

http://en.wikipedia.org/wiki/Irena_Sendler

 

 

Svet nije samo sada ovakav, on je uvek bio takav – nagradu ne dobiju uvek oni koji su je najdostojniji .

Nedavno je u 98-oj godini umrla žena po imenu Irina Sandler.

Za vreme Drugog svetskog rata ona je dobila posao u Varšavskom getu kao vodoinstalater-zavarivač.

U njoj su bili skriveni motivi.
Budući da je bila Nemica, znala je sve o planovima nacista po pitanju Jevreja.
Na dnu svoje torbe za alat ona je počela da iznosi decu iz geta smeštajući ih u zadnji deo svog kamioneta.

Imala je džak u kome je sakrivala veću decu.

Tu pozadi ona je vozila i psa koga je naučila da laje kad god bi joj straža propuštala kamionče kroz kapiju geta.

Vojnici, prirodno nisu hteli da se zadršavaju sa psom, koji je lajući prikrivao zvuke koje bi deca mogla proizvesti.

Za vreme te delatnosti Irina je uspela da iznese iz geta i, samim tim spase 2500 dece. Nacisti su je ipak otkrili i   žestoko je izbili prebivši joj i ruke i noge.

Irina je zapisala imena sve dece koju je spasla i taj spisak čuvala u staklenoj boci zakopanoj ispod drveta u zadnjem delu svog dvorišta.

Posle rata pokušala je da pronadje preživele roditelje i da okupi porodice. Ali većina njih je okončala život u gasnoj komori.

Deca, kojima je Irina pomogla bila su smeštena u domovima ili su bila usvojena.

Prošle godine Irina Sandler je bila nominovana za Nobelovu nagradu za mir. Nije je dobila.

Tu nagradu je dobio Al Gor za slajd-šou o globalnom otpljavanju.

U ovoj godini je tu nagradu dobio Barak Obama za svoja predizborna obećanja.

Ulažem mali trud da Vam pošaljem ovo pismo. Nadam se da ćete i Vi postupiti tako.

Prošlo je 65 godina od završetka Drugog svetskog rata u Evropi

Ovo elektronsko pismo je kao znak sećanja na 6 miliona Jevreja, 20-tak miliona Slovenskih naroda (Rusa, Srba, Poljaka…. itd), desetina miliona hrišćana i 1900 hrišćanskih sveštenika ubijenih, streljanih, zlostavljanih, spaljenih, izmorenih glađu i poniženih.

Sada kao nikada, posle izjava Iraka i Irana i drugih, čak i u blagoslovenoj Evropi – o tome da je Holokaust jednostavno mit, neophodno je uraditi sve da svet ne bi zaboravio šta se dogodilo, jer postoje neki koji bi to hteli.

Ovo je pismo namenjeno 40 miliona adresa. Postani karika u lancu sećanja. Pomogni nam da ga pošaljemo celom svetu.

Razdeli ovo svojim poznanicima i zamoli ih da ne prekidaju ovaj lanac.

Hvala!

 

 

 

 

May
27

Skupe “godine koje su pojeli skakavci”

Danas, kad se slegla prašina (da li je?) oko naglog otkrića i hapšenja milion evra vrednog begunca, malo ću po svom izboru, u “cik-cak” ,  prošvrljati kroz taj “slučaj” , počevši od konstatacije da je:

“Zbog hapšenja Ratka Mladića u čitavoj državi stepen bezbednosti podignut na viši nivo, a u Beogradu je na snazi zabrana javnih okupljanja”.

Citiraću gospodina Vekarića: “Istraživanja pokazuju da je 51 odsto naših građana protiv hapšenja Mladića, ali je 67 odsto njih za ulazak u EU.

Toliko o narodu. Slabo razmišlja, kao da je zbunjen, ne zna da računa, čak i kad mu kažu da je svaka godina koju su policajci jurili Ratka koštala 10-12 miliona evra. Posebna je kalkulacija o šteti zbog investicija koje su naš zaobišle i svih drugih neostvarenih benefita koje bi nam doneo drugačiji medjunarodni status, verovatno.

Čini mi se da hronologija života skoro svakog Ratka počinje ratom, roditelji, iz nekog meni neshvatljivog razloga, dete rodjeno u ratu celog života podsećaju na taj period njegovog života, obeliže ga imenom koje ga, ponekad, vodi odredjenim putem, odabere mu profesiju, oblikuje mu karakter.

Biografija Ratka Mladića saopštava da je rodjen 1943.godine, a da je 1995. optužen za ratne zločine, koji uključuju genocid i saučesništvo u genocidu, zločin protiv čovečnosti i kršenje običaja ratovanja, pred Haškim tribunalom.

U nastavku biografije piše (preskačem mnogo detalja o tragičnoj porodičnoj sudbini i armijskoj karijeri), da je 1996.godine, ukazom tadašnje predsednice RS Biljane Plavšić,  smenjen sa mesta komandanta Glavnog štaba VRS i nije imenovan za Načelnika Generalštaba pod pritsikom  međunarodne zajednice i Haškog tribunala. Zvanično, vojna karijera u VRS mu se završava polovinom 1997. godine.

Međutim, general Mladić je imao status aktivnog vojnog lica i u SRJ, što se vidi prema podacima Personalnog lista (Vojni dosije) gde stoji da se nalazio na listi tzv. 30. kadrovskog centra u službi VJ na nepoznatoj dužnosti, sve dok ukazom predsednika SRJ Vojislava Koštunice od 28.februara 2001. nije penzionisan. Penziju je uredno primao do novembra 2005. kada mu je, pod pritiskom zapadnih zemalja i sve učestalijih zahteva Haškog tribunala za izručenjem ona ukinuta. Sva nepokretna imovina zamrznuta mu je stupanjem na snagu Zakona o zamrzavanju imovine haškim beguncima, usvojenog u parlamentu S&CG 2006.

(izvor: http://sr.wikipedia.org

Ipak, proteklo je još dosta vode Savom i Dunavom  da bi u januaru 2009. MUP Srbije, po nalogu Akcionog tima za saradnju sa Tribunalom u Hagu, prosledio poternice za haškim beguncima, Ratkom Mladićem i Goranom Hadžićem.  Za informaciju o Mladiću nudilo se milion evra nagrade, a za Hadžića 250 hiljada evra.  Jedino što je u tom trenutku malo uzbudilo javnost bilo pitanje ko će da plati porez “srećnom dobitniku”, ali  Ljajić precizirao da će dažbine na te iznose snositi država. Tako su policijske stanice širom Srbije oblepljene  poternicama za haškim beguncima. Na poternici je objavljen i broj 9191 na koji bi trebalo javiti informacije, a naglašeno je da su “tajnost podataka i identitet lica zagarantovani”. Ko zna i sme neka izvoli.

I opet ništa, prodjoše godine uzaludne portage, skupe “godine koje su pojeli skakavci”

Inače, analitičari su još 2006. upozoravali da neizručenje haških optuženika vodi ka „izolaciji Srbije od evropskih tokova”, što će negativno uticati na standard stanovništva zbog smanjenog obima donacija, rasta kamata, povećanja inflacije, rasta nezaposlenosti jer u državi visokog političkog rizika opada dinamika privatizacije i priliv stranih investicija. Zvuči poznato?

Da li je ratni strateg i komandant  mogao da sagleda koliku štetu nanosi svom narodu i učini mu veliku uslugu da se preda pre šest  godina-očigledno nije i nije imao toliko hrabrosti.

 

May
10

Samohrana majka

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U svim srpskim medijima, a i u okruženju, govori se o Ceci (nacionale) i njenoj nagodbi sa tužilaštvom. Posao je sklopljen, samohrana majka je spašena siromaštva i zatvora.

Ceca Ražnatović-biografija:

http://en.wikipedia.org/wiki/Svetlana_Ra%C5%BEnatovi%C4%87

Meni je u ovom trenutku najupečatljivija iz pomenute biografije njena diskografija, taj nepresušni izvor prihoda.

Studio Albums

1988/ Cvetak Zanovetak 2x Platinum, 1989/ Ludo srce 2x Platinum, 1990/Pustite me da ga vidim 8x Platinum, 1991/Babaroga 4x Platinum, 1993/ Šta je to u tvojim venama 2x Platinum, 1994,/Ja još spavam u tvojoj majici 2x Platinum, 1995/ Fatalna ljubav 2x Platinum, 1996/Emotivna luda 2x Platinum, 1997/Maskarada 2x Platinum, 2000/Ceca 2000 2x Platinum, 2001/ Decenija 20x Platinum, 2004/Gore od ljubavi 22x Platinum, 2006/Idealno loša 49x Platinum, 2011 /Ide To S’ Godinama…..

Live Albums

1990/ “To Miki, To”, 1991/”Babaroga”, 1993/”Kukavica + Tašmajdan”, 1995/ “Hala Pionir” , 2002/”Marakana”, 2006/”Live Ušće”.

Remix albums

2005 London MIX 16x Platinum

Kao dobar uvodni tekst za bedeker na temu “Ceca za početnike” je članak iz Vremena iz davne 2005.

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=416198

 

I još samo malo svežijih vesti o Cecinoj popularnosti i rezultatima rada:

“Godinu za nama je, sudeći po glasovima posetilaca u anketi koja je sprovedena na našem web sajtu, obeležila folk diva Svetlana Ceca Ražnatović.  Naravno, ovo je sjajna prilika da se prisetimo i najznačajnijih događaja u 2010. godini, o kojima smo mi, ali i drugi mediji izveštavali………

Decembar – Koncertima u Sidneju, Pertu, Melburnu, Adelajdu i Brizbejnu, Ceca okončava uspešnu turneju po Australiji. Novu godinu dočekuje kod kuće.

A početkom 2011. Bregović izjavljuje da bi Ceca bila idealan predstavnik na Eurosongu…..”

(Izvor: http://poznati.info/ceca-raznatovic-obelezila-proteklu-godinu/)

 

 

 

 

 

 

 

A secas li se, lepi grome moj
nekada je tlo pod nama pucalo
srce je u srcu kucalo
ma, reci gde je zapelo….

(Iz pesme “Lepi grome moj”)

Muzika se i dalje čuje! Fanovi šalju poruke: “Pustite ženu na miru!” Samohrana majka bi mogla u dokolici da napiše knjigu i skuplja pare za rate državi, što je ona gora od Legije.

I negativna reklama, je reklama, ma čini mi se da biti lopov nije greh u Srbiji.

Apr
27

Putovanje kroz vreme-Šarganska 8

Uskršnji  odmor na Zlatiboru doneo nam je i neku vrstu putovanja kroz vreme, videli smo Srbiju u kojoj je putna mreža i previše raznovrsna-neujednačena, starost automobila i drugih vozila u rasponu od nekoliko decenija, što nije nimalo relaksirajuće za putnika.

Lepa strana prošlosti je jedinstven doživljaj putovanja „ĆIROM“, kao smo nekad zvali voz uske pruge.

Pamtim ga iz davnih godina rane mladosti kad sam njime od Beograda –Rakovice do neke destinacije-ne sećam se više koje-njime krenula na svoje prvo skijaje na Mitrovac na Tari. Klackali smo se dugo i neudobno, a povremeno su vesela seoska deca trčala pored vagona ništa sporije od voza….

Milsim da je taj „ĆIRA“ iz moje mladosti bio deo jednog velikog i značajnog projekta za Balakan, zapadnomoravske pruge Stalać-Užice-bosanska granica, a tadašnja velesila Austro-Ugarska je gradila vojno-strateški značajnu prugu Sarajevo-Vardište, odnosno istočno bosansku pruga dugu 167 kilometara. Prolazila je kroz 99 tunela ukupne dužine skoro 13 kilometara. Od Sarajeva, trasa je prvo išla dolinom Miljacke, na planinu Romaniju, potom dolinom reke Prače, od Ustiprače, dolinom reke Drine, od Višegrada dolinom reke Rzava do Vardišta. Puštena je u sobracaj 1. jula 1906. godine.

Pruga Stalać-Užice-Mokra Gora počela je sa gradnjom 1907., a deonica Stalać-Užice završena je 1912. godine, neposredno pred početak Prvog balkanskog rata. Prvi voz u Užice stigao je 16. juna 1912. Godine. Doček je bio veličanstven, ne bez razloga-ljudi su znali da su im otvorena vrata u svet.

Najinteresantniji deo trase odnosio se na savlađivanje visinske razlike između mokrogorske kotline i Šarganskog prevoja. Taj veliki problem je rešen čuvenom šaraganskom “osmicom”. Na tom delu izgrađeno je 22 tunela, potpornih zidova, pet mostova. Najduži tunel je Šargan 1666,86m, a ukupna dužina tunela 5445,22m. Trasa je bila duga 35 kilometara. Radovi na izgradnji šarganske osmice počeli su 1921. Godine, a  puštena je u saobraćaj 1925.

Pruga je polazila iz Užica sa 400 metara nadmorske visine, u Staparima je bila na 521 metar, Vrutcima 584 metara, Biosci su na 636 metara, Kremna na 743 metara, u železnička stanica Šargan-Vitasi na 806 metara, i najvešu visinu je pruga imala u najdužem, šarganskom, vododelničkom tunelu 807 metara nadmorske visine, na Jatarama 701 metar, u Mokroj Gori 567 metara i u tunelu 53 na bivšoj granici Bosne i Srbije, imala je visinu 453 metra nad morem.

Prugom uskog koloseka, koja je povezivala Beograd sa Sarajevom i Dubrovnikom, “ĆIRA” je prevezao mnogo putnika i tereta, ali je kao druge pruge ovog tipa prestala da se koristi 1974.godine.

Ipak, kao što je čuveni kremanac-zlatiborki domaćin, Mitar Tarabić predvideo njenu izgradnju, tako je video da će ona biti otrgnuta od zaborava i postati turistička atrakcija, ne samo ovog kraja, već da će je obilaziti turisti iz celog sveta.

“Proći će podosta godina pa će se ljudi opet sjetiti gvozdenoga puta, te će ispotekare obnoviti ovaj put.
Samo njim do Višegrada neće putovati putnici radi potrebe i posla, već ljudi od zabave serbez odmorišta i uživancije…”

…… iz proročanstva Mitra Tarabića

Revitalizacija Šarganske osmice je počela krajem 1999.godine, da bi se od 2003. koristio obnovljeni deo u dužini od 13 km, od železničke stanice u Mokroj Gori do obližnje stanice u Šargan-Vitasima. Putovanje otkriva čarobne predele, a voz osim u lepo uredjenim živopisnim stanicama zastaje i na pet vidikovaca.


Vredi videti, čak i više puta ako vas put nanese u taj prelep kraj. Odličan primer da i u Srbiji turistička ponuda ponekad ima pravi kvalitet.

Izvo podataka: http://www.zlatibor.com/mgora/sosmica.htm

Photo: Mika

Apr
18

Vаnземаljац?

No comment